A Winter Haunting

Very good!!!

I mostly liked this, but the skinhead gang was pretty corny. I don’t know why you would write a slow-burn, subtle ghost story only to have a corny gang shit all over it.

Some of the flashbacks eventually wear out their welcome as well.

Много приятен хорър с чудесна атмосфера в духа на Хенри Джеймс. Пълен с литературни препратки, което за мен винаги е плюс, чете се сам, върви леко и устремно.

Имам някои забележки за края, но така добре ми вървеше, че нито ще се спирам на тях, нито ще смъквам звезда. Дори бих казала, че "Призраци през зимата" ми хареса повече от "Лятото на страха".

Wow, that was boring. Perhaps this suffered due to a bad narrator on the audio version but I could not pay attention and when I did, I did not care. There was no tension. There was nothing spooky. There were hardly real characters. I found myself two-thirds of the way through wondering when the action was going to start. Was the whole thing supposed to be narrated by Dwayne? That seemed like a narrative framework that Simmons only remembered occasionally and then would throw in awkwardly.

Speaking of awkward, the dialogue. Ughhhh. Here again, maybe it was the narrator. He read every female character like a man doing an impression of a woman working a phone sex line, and either way, all the dialogue was clunky and weird. Maybe he didn't have a lot to work with from the start.

Oh, and the female characters. Dear male authors, please find ANY OTHER WAY to describe a woman besides what her boobs are doing. The female characters in this book are flat as pancakes in every way but one. Who the hell was Clare? Who the hell was Michelle? I couldn't tell you, but I know all about how their nipples look in various garments!

I will assume this is not a prime example of Simmons' work because I know he's apparently a big deal author and maybe I just picked a bad entry point. I'll give him one more shot, but if I find myself in the midst of a repeat I will not mind putting it down, taking my boobs, and walking away.

A great last novel in the series. An excellent read and a fantastic author.

Da je netko drugi napisao ovakvu knjigu, mozda bih i pomislila da je nista poseban zanrovski roman, ali ono okej... Ali kad ga Simmons potpisuje i kad je jos k tome nastavak knjige koja je toliko fenomenalna da me jos uvijek drzi pod dojmom, pa malo zaljubljeno uzdisem na spomen nekog lika/situacije iz prethodne knjige - onda je to potpuni promasaj. Naracija ide u tri pravca: pricu prica ubijeno dijete iz prve knjige koje mi je bilo najsimpaticniji lik i on prica o dogadajima 40 godina kasnije i o sada vec 51 godisnjem Daleu koji se nakon nekoliko zescih kriza u zivotu vraca u rodno mjesto. I mozemo reci da je iskljucivo zbog mojih nostalgicnih osjecaja ta naracija bila na mjestu...
Druga naracija je sadasnjost iz Daleove perspektive koji je klasican nepouzdani pripovjedac i mozemo reci da je to bilo mlako, ali me zanimalo zasto se svjetla pale na zapecacenim katovima i zasto se osjeca ta hladnoca i trulez. Iritantnim sam dozivjela sva njegova potisnuta sjecanja i sva moguca koketiranja s avetima i prostorima na kojima su se dogadale uzasne stvari, da bi od svega toga na kraju ispala samo hrpa teasera.
Treca naracija je takoder iz njegove perspektive, a tice se sjecanja/razmisljanja o nedavnim dogadajima s bivsom ljubavnicom i njihova jedina uloga je da ti idu brutalno na zivce jer se moras probijat kroz dosadni/polunadrndani odnos dok u isto vrijeme shvacas da oni nemaju ama bas nikakve veze s nicim sto se dogada, vec su tu da kupuju vrijeme.
Metasprdacinom sam dozivjela cinicne opaske na akademske tipove pisaca uz hrpu literarnih referenci, a u tim opaskama je opisao sam svoju knjigu.

"Jednom smo se tako vucarali uokolo, a Duane je bas citao novu knjigu... mislim da je citao nesto od Trumana Capotea, ocito pisca za kojega u to vrijeme nikada nisam niti cuo... I onda ga je jedan od djecaka, mislim da je to bio Kevin, upitao kakva je knjiga. Duane mu je odgovorio da je dobra, ali da pisac nije izvukao svoje likove iz mastanja."

"Dale je pisao lako, no ne i dobro. Njegova akademska podloga i iskustvo pisanja u komercijalne svrhe naucili su ga da krece izvana prema unutra, odnosno da odredi strukturu price, istrazi likove i njihovo okruzenje, a onda krene prema unutarnjem razvoju pripovijedanja, bas kao sto drvorezac obraduje komad drva. Kada sam umro, bio sam tek dijete, ali vec sam otkrio vaznu istinu o pisanju. Da biste pisali dobro, morate pisati iznutra prema van. Prica mora imati tihu, ali cvrstu jezgru, bez obzira nalazila se ona u srzi likova ili samoj prici, ili jos bolje u oboje, no sve se mora postepeno razvijati iz te jezgre."

A onda je tu jos hrpa skinjara koja je cvrsto odlucila njegovu egzistencijalnu krizu prekinut skracivanjem ga za glavu jer paranormalno nije samo po sebi dovoljno.


a) nemoj mi pricat o H. Jamesu stalno jer nisam blesava toliko da sama ne kuzim da si nepouzdani pripovjedac bez konstantnih skretanja na to "ej sad cu se referirat na tri romana da bi mogla skuzit sta ce mi se na tavanu dogodit" i nemoj mi to ponavljat 150 puta u strahu da necu shvatit.
b) ako si stvarno lud i ocekujes od toga u zadnjoj trecini napravit preokret i ponistavanje svega od prije, ajd' nemoj to raditi tako klisejasto i filmski jer te ne zelim prokuzit odmah na 5. str od 270.
c) ako me cimas stalno, onda barem nesto napravi. Jer ja to zasluzujem.
d) kad napises nesto sjajno, nemoj nastavljati s time osim ako ti same muze ne narede drugacije.
e) i daj u ime onog prije malo drugih dimenzija likovima jer su svi plosni i zvuce isto...

I eto sta je dobar pisac. Ako i ne zna sto bi pisao, ipak to izvede tako da bude citko i da ti se ne smuci kad pomislis nastavit kroz knjigu :)

Warning...this review may contain minor spoilers for those who have not read Summer of Night. Minor really, nothing that the 2011 edition of Summer of Night's intro doesn't contain, but still...reader beware.
Also, one really should not be reading this book before Summer of Night. Also, pretty much any genre fan should read Summer of Night. This novel is not a must read for everyone, but any fan of Summer of Night would enjoy it, if only just to revisit the beloved characters of the first book. After the gloriously verbose grandeur of SoN, this novel seems positively slim and light by comparison. That is not the only difference, in general it reads very differently, kind of like an homage written years later by another author. Which could just very well be a sign of author's versatility (it is very well written)...or an experiment or even an indulgence. SoN doesn't need a sequel of any kind, it's perfectly self sufficient, but the same involved curiosity with a hint of addiction that keeps us watching the same shows for years or reading book series does desire to revisit, as if it's not enough to passively wonder, one needs to know, to see what happens next. With this book, the author resurrects arguably the best most interesting and most shockingly prematurely killed character of SoN as a sort of a ghost haunting his friend who is now all grown up and none the wiser for it. Wherein SoN had a pretty straight forward wordy but never circumlocutory narration, this book is a trip, confusing at times and very much evocative of the often mentioned moebius tape. It does give the readers a courtesy of a nicely rounded up, non vague and clever ending, which this book needed in order to work as a whole. As such it works quite well as a tale of a descent into madness, it is a the title promises about being haunted, not just supernatural means, but also by loss, regret, longing and other human sadnesses. Does it work as well as a companion piece to Summer of Night? I'm not sure. It seems to remind the reader that young kids may have just had very wild imaginations or it was too traumatic to remain committed to memory of the kids as they grew up...it sort of had that somewhat cheating feeling of when in the last chapter the author reveals that it was all a dream. But really...it's the kind of thing that might vary and different readers might have their unique interpretations of this. I would recommend this for Summer of Night fans, but not before reading the original and not as a stand alone. Also, nice to see that the author is in fact capable of brevity for when the reader wants quality without the brick weighted volume.

Няма крия, че съм огромен фен на Дан Симънс и тази книга беше абсолютен "no brainer" за мен. Беше ми и ужасно любопитно да разбера, какво се случва 40 години след "Лятото на страха", на когото "Призраци през зимата" ( българско заглавие ) се явява продължение.

"Призраци през зимата" е класическа история с призраци, носеща усещането на нещо класическо, излязло от страниците на старите готически майстори на хоръра. Все едно четеш "Коледна песен" на Дикенс, разказ на Хенри Джеймс или на По. "Призраци през зимата" е написана леко и увлекателно и ще ви грабне още от първите страници, та до самия финал.

Относно връзката й с "Лятото на страха". Може да прочетете "Призраци през зимата" и без да сте чели нейния предшественик. Но много неща ще ви убегнат, а и ще си развалите удоволствието да се насладите на историята в първия роман.

"Призраци през зимата" е едно отлично продължение на приказката на Дан Симънс за приятелството и порастването, към която беше истинско удоволствие да посегна. Единственото което ми липсваше беше една истинска зимна виелица навън, докато четях този страховит роман !