...
Show More
Matica hrvatska
Zagreb, 1997.
Prevela Vera Čičin-Šain
Pogovor: Branko Despot
Nietzscheov jezik je tako životan da je puten. Metaforičnost je živopisno snažna. Nietzscheova metaforičnost je na prelijepoj književnoumjetničkoj razini. Jezik ovog velikana ljudskog uma je potpuna suprotnost sumraku suvremenog znanstvenog diskursa (pod znanstvenim diskursom podrazumijevam cjelokupni teorijski diskurs humanistike). Melodičnost Nietzscheovih rečenica posjeduje pogled Durerove melankolije.
U djelu jedine citate koje nailazimo su citati Schopenhaura. Divno su ukorporirani u tok misli. Nietzsche često baca Heraklita Efeškog u vidu spominjanja njegova uma. Pročitajte Heraklita Efeškog, on je najbolji filozof ikada; http://161.53.142.7/cgi-bin/wero.cgi?.... Živio Heraklit, vječni plam živosti uma!
Jezična aktualizacije Nietzschea je odraz njegove genijalnosti.
Ovo mi je bilo drugo čitanje ovog djela.
Osnovna premisa ovog teksta jest definiranje tragičke i sokratovske kulture. Tragička kultura je
rana kultura života i mita. Tragička kultura ne raspoznaje granicu umjetnosti i religije. U tom vidu Nietzsche tvrdi da je tragedija nastala tako da se kor počeo obraćati jednom glumcu (vjerniku) koji je predstavljao Dioniza. Sam kor jest "simbol cjelokupnog dionizijski uzbuđenog mnoštva." Kor je zbir vjernika koji iskazuju religijski obred u čast bogu Dionizu.
Sokratovska kultura je kasna kultura i ona je kultura propadanja. Grčka kultura je počela propadati u petom stoljeću prije Krista, uništio ju je Sokrat koji je tvorac morala i znanosti, dvaju dekadentnih strujanja. Nietzsche je tvrdio da se onodobna Europa, pa time i Njemačka, nalaze u sokratovskoj obamrlosti. Opera je po Nietzscheu glavni iskaz jer opera je izgubila sve umjetničko u sebi. Kako je izgubila sve umjetničko u sebi? Nietzsche je pametan pa zna da umjetnost nije mimetičnost niti nekakva društvena kritika. Umjetnost treba biti odraz metafizičkog svijeta, a ne kritika ovog fizičkog svijeta. Ako umjetnost nije isprepletena s mitom (ranom religijom) onda nije umjetnost. Nietzsche tvrdi da je od svih umjetnosti glazba najumjetničkija. Zašto? Jer je najuniverzalnija, glazba je odraz metafizike. Dionizijske umjetnosti su univerzalnije naravi, dok su apolonske bliže partikularnoj naravi. Likovne umjetnosti su apolonske umjetnosti. Opera stavlja tekst iznad glazbe, dakle nešto partikularno iznad nečeg univerzalnog. Zato je opera smeće, a Wagner svjetlost. Ideali Francuske revolucije su udaljili istinit koncept hijerarhije umjetnosti (i općenito hijerarhije vrijednosti) od masa.
O konceptu dionizijskog i apolonskog, i njegovoj sintezi u drami, neću govoriti jer ovom osvrtu ne bi bilo kraja. Zbilja bih trebao početi pisati na engleskom i početi naplaćivati dijelove svojih misli. Za to mi treba vlastita stranica. Moje čitateljstvo će biti upoznato s tim kada se navedeno ostvari. Prije ću početi na engleskom pisati na ovoj mreži. Tek nakon toga krećem s vlastitom stranicom.
Za kraj ovog osvrta reći ću sljedeće: ne slažem se s Nietzscheovim veličanjem njemačke nacije. Veličanje njemačke nacije nije nikako povezano s nacizmom, ali je povezano s zdravorazumskim pogledom na svijet da je čovjek čovjeku vuk, da je kultura kulturi vuk. Drago mi je da je njemačka nacija bila poražena među ostalim i mojom nacijom. Koliko god da cijenim Hoffmanna, Tiecka, Goethea, Nietzschea i Spenglera moram reći da mi se Nijemci gade. Onako blijedi, debelonožni, trbuhotrudni. Bljak! Njemice su uz Engleskinje najružnije žene na svijetu. Toliko o nadmoći bijele rase ili njemačke nacije. Bljak!
Ali, nadam se da će uskoro tragička kultura dovesti krug metafizike na svoje drugo razdoblje. Nietzscheova koncepcija povijesti na izmjenu razdoblja tragičke i razdoblja sokratovske kulture je iznjedren iz koncepcije povijesti Heraklita Efeškog koji je svu povijest promatrao kao krug, kao izmejnu ekpirosisa (razdoblja univerzalnog metaforički predstavljenog kao vatra) i diakozmesisa (razdoblja partikularnog, svih stvari i bića koja su nastala iz vatre, iz univerzalnog). Kažem, pročitajte Heraklita Efeškog!
Sokratovska kultura se danas ogledava u književnosti u vidu poetike "tržišnog realizma". Današnji magijski realizam (prije svih Cesar Aira) je bljesak svjetla u mraku realizma. Sokratovska kultura društva se ogledava u totalitarnim ideologijama feminizma, nacionalizma, rasizma, transrodnizma; sve identitetarni pokreti koji su odraz smrti Zapada.
Tragička kultura danas se odražava kroz novonastajuću religiju; vjerovanje u reptile iz druge dimenzije ili arhonte iz druge domenzije. Legende o Mothmanu, https://en.wikipedia.org/wiki/Mothman, su također odraz pojave tragičke kulture. David Icke je uistinu prorok nove religije. Osobno mislim da te spike drže vodu, ne u vidu metapolitike- da ta bića upravljaju svijetom, već u vidu metafizike. Znanost je laž, a sve religije su klanjanje Demijurgu i tim zlim silama, zvali ih arhontima (kako je preferiram) ili reptilima. Dakako, da vjeruem u to skeptički i ne tvrdim da je kategorički tako. No, duboko znam da postoje metafizičke sile dobra i metafizičke sile zla. Preporučam u tom pogledu sljedeći jutjub kanal; https://www.youtube.com/channel/UCvnn....
Reptili, Anunaki, Niburu- sve su to toposi novonastajuće religije koja je odraz pojave tragičke kulture. Doslovce živimo u vremenu mitova. Gotovo je s modernizmom a.k.a. sokratovskom kulturom.
Uspon paganizma je također odraz svega rečenog.
Pozdravljam čitatelje iz svih dimenzija i galaksija. Čitajte me i dalje! A, ako ste i voljni sa mnom pokrenuti neku stranicu javite mi se. No, znajte da ja nisam spreman bar još godinu dana. Trebam zgotoviti faks, a i početi čitati masovno knjige na engleskom preko Kindla da se ušemim u engleski.
S nekim mojim prijateljima na ovoj mreži već pričah o tome. Prepoznat će se.
Dakako, svi su ili libtardi ili tuđmantardi, pa moraju znati da sam ja van toga.
Hasta luego!
Zagreb, 1997.
Prevela Vera Čičin-Šain
Pogovor: Branko Despot
Nietzscheov jezik je tako životan da je puten. Metaforičnost je živopisno snažna. Nietzscheova metaforičnost je na prelijepoj književnoumjetničkoj razini. Jezik ovog velikana ljudskog uma je potpuna suprotnost sumraku suvremenog znanstvenog diskursa (pod znanstvenim diskursom podrazumijevam cjelokupni teorijski diskurs humanistike). Melodičnost Nietzscheovih rečenica posjeduje pogled Durerove melankolije.
U djelu jedine citate koje nailazimo su citati Schopenhaura. Divno su ukorporirani u tok misli. Nietzsche često baca Heraklita Efeškog u vidu spominjanja njegova uma. Pročitajte Heraklita Efeškog, on je najbolji filozof ikada; http://161.53.142.7/cgi-bin/wero.cgi?.... Živio Heraklit, vječni plam živosti uma!
Jezična aktualizacije Nietzschea je odraz njegove genijalnosti.
Ovo mi je bilo drugo čitanje ovog djela.
Osnovna premisa ovog teksta jest definiranje tragičke i sokratovske kulture. Tragička kultura je
rana kultura života i mita. Tragička kultura ne raspoznaje granicu umjetnosti i religije. U tom vidu Nietzsche tvrdi da je tragedija nastala tako da se kor počeo obraćati jednom glumcu (vjerniku) koji je predstavljao Dioniza. Sam kor jest "simbol cjelokupnog dionizijski uzbuđenog mnoštva." Kor je zbir vjernika koji iskazuju religijski obred u čast bogu Dionizu.
Sokratovska kultura je kasna kultura i ona je kultura propadanja. Grčka kultura je počela propadati u petom stoljeću prije Krista, uništio ju je Sokrat koji je tvorac morala i znanosti, dvaju dekadentnih strujanja. Nietzsche je tvrdio da se onodobna Europa, pa time i Njemačka, nalaze u sokratovskoj obamrlosti. Opera je po Nietzscheu glavni iskaz jer opera je izgubila sve umjetničko u sebi. Kako je izgubila sve umjetničko u sebi? Nietzsche je pametan pa zna da umjetnost nije mimetičnost niti nekakva društvena kritika. Umjetnost treba biti odraz metafizičkog svijeta, a ne kritika ovog fizičkog svijeta. Ako umjetnost nije isprepletena s mitom (ranom religijom) onda nije umjetnost. Nietzsche tvrdi da je od svih umjetnosti glazba najumjetničkija. Zašto? Jer je najuniverzalnija, glazba je odraz metafizike. Dionizijske umjetnosti su univerzalnije naravi, dok su apolonske bliže partikularnoj naravi. Likovne umjetnosti su apolonske umjetnosti. Opera stavlja tekst iznad glazbe, dakle nešto partikularno iznad nečeg univerzalnog. Zato je opera smeće, a Wagner svjetlost. Ideali Francuske revolucije su udaljili istinit koncept hijerarhije umjetnosti (i općenito hijerarhije vrijednosti) od masa.
O konceptu dionizijskog i apolonskog, i njegovoj sintezi u drami, neću govoriti jer ovom osvrtu ne bi bilo kraja. Zbilja bih trebao početi pisati na engleskom i početi naplaćivati dijelove svojih misli. Za to mi treba vlastita stranica. Moje čitateljstvo će biti upoznato s tim kada se navedeno ostvari. Prije ću početi na engleskom pisati na ovoj mreži. Tek nakon toga krećem s vlastitom stranicom.
Za kraj ovog osvrta reći ću sljedeće: ne slažem se s Nietzscheovim veličanjem njemačke nacije. Veličanje njemačke nacije nije nikako povezano s nacizmom, ali je povezano s zdravorazumskim pogledom na svijet da je čovjek čovjeku vuk, da je kultura kulturi vuk. Drago mi je da je njemačka nacija bila poražena među ostalim i mojom nacijom. Koliko god da cijenim Hoffmanna, Tiecka, Goethea, Nietzschea i Spenglera moram reći da mi se Nijemci gade. Onako blijedi, debelonožni, trbuhotrudni. Bljak! Njemice su uz Engleskinje najružnije žene na svijetu. Toliko o nadmoći bijele rase ili njemačke nacije. Bljak!
Ali, nadam se da će uskoro tragička kultura dovesti krug metafizike na svoje drugo razdoblje. Nietzscheova koncepcija povijesti na izmjenu razdoblja tragičke i razdoblja sokratovske kulture je iznjedren iz koncepcije povijesti Heraklita Efeškog koji je svu povijest promatrao kao krug, kao izmejnu ekpirosisa (razdoblja univerzalnog metaforički predstavljenog kao vatra) i diakozmesisa (razdoblja partikularnog, svih stvari i bića koja su nastala iz vatre, iz univerzalnog). Kažem, pročitajte Heraklita Efeškog!
Sokratovska kultura se danas ogledava u književnosti u vidu poetike "tržišnog realizma". Današnji magijski realizam (prije svih Cesar Aira) je bljesak svjetla u mraku realizma. Sokratovska kultura društva se ogledava u totalitarnim ideologijama feminizma, nacionalizma, rasizma, transrodnizma; sve identitetarni pokreti koji su odraz smrti Zapada.
Tragička kultura danas se odražava kroz novonastajuću religiju; vjerovanje u reptile iz druge dimenzije ili arhonte iz druge domenzije. Legende o Mothmanu, https://en.wikipedia.org/wiki/Mothman, su također odraz pojave tragičke kulture. David Icke je uistinu prorok nove religije. Osobno mislim da te spike drže vodu, ne u vidu metapolitike- da ta bića upravljaju svijetom, već u vidu metafizike. Znanost je laž, a sve religije su klanjanje Demijurgu i tim zlim silama, zvali ih arhontima (kako je preferiram) ili reptilima. Dakako, da vjeruem u to skeptički i ne tvrdim da je kategorički tako. No, duboko znam da postoje metafizičke sile dobra i metafizičke sile zla. Preporučam u tom pogledu sljedeći jutjub kanal; https://www.youtube.com/channel/UCvnn....
Reptili, Anunaki, Niburu- sve su to toposi novonastajuće religije koja je odraz pojave tragičke kulture. Doslovce živimo u vremenu mitova. Gotovo je s modernizmom a.k.a. sokratovskom kulturom.
Uspon paganizma je također odraz svega rečenog.
Pozdravljam čitatelje iz svih dimenzija i galaksija. Čitajte me i dalje! A, ako ste i voljni sa mnom pokrenuti neku stranicu javite mi se. No, znajte da ja nisam spreman bar još godinu dana. Trebam zgotoviti faks, a i početi čitati masovno knjige na engleskom preko Kindla da se ušemim u engleski.
S nekim mojim prijateljima na ovoj mreži već pričah o tome. Prepoznat će se.
Dakako, svi su ili libtardi ili tuđmantardi, pa moraju znati da sam ja van toga.
Hasta luego!