Mislim da nema hrišćanskih vernika (ali i ateista kao ja, koji se interesuju za sve) koji ne zna ko je Baraba (Ili Varava). On je čovek koji je oslobođen krivice umesto Isusa Hrista. Samim tim, on je i jedina osoba zbog koje je Isus Hrist bukvalno umro. Šta se s njim dogodilo nakon što je pušten, Biblija ne kaže. Iz te praznine, Lagerkvist je sklopio ovaj roman zadivljujuće inventivnosti i mašte. Za Barabu, on je stvorio čitav jedan život.
Pošto Baraba živi zato što je Isus umro za njega, on ima vrlo direktnu vezu sa njim. Bliži je Hristu od bilo koga drugog i ne može da ga izbaci iz glave, iako ga nikad nije upoznao, a video ga je tek pre nego što je na krstu na Golgoti ispustio dušu u mukama. Dva totalno suprotna karaktera: Isus, okružen svojim učenicima i majkom, koji sa tugom i suzama u očima gledaju njegovu mučeničku i dobrovoljnu smrt, njegovu žrtvu za spas čovečanstva i šire njegovui poruku o ljubavi. A nakon njegove smrti, Baraba – pun mržnje, nasilan, grub, razbojnik, ubica, nesposoban za dublje emocije.
Njegov otac je bio razbojnik, a majka ga je rodila proklinjući svet koji je Isus trebao blagosloviti. Ali, njihovi se putevi ukrštavaju i Baraba ne zna što bi sam sa sobom. U glavi mu odzvanjaju reči „Ljubi bližnjega svoga“ nakon što mu je njegova družbenica Zečja Usta objasnila smisao Učiteljovog učenja. Šta je ljubav mogla značiti za Barabu kojeg je mrzela čak i njegova majka od trenutka kada je prvi put udahnuo? Koji nikada nije osetio nikakvu emocionalnu vezu sa drugim ljudskim bićem?
Ipak, u njemu postoji ta žudnja – da veruje u nešto, da veruje u Isusovo učenje. Ali, stalno se vraća na pitanja koja ga zbunjuju, muče: „Mesija koji bi dozvolio da bude razapet... Ko je već čuo ovako nešto?... Koji su to luđaci koji veruju u takve stvari?“ Zašto prihvatiti smrt, kome bi ova smrt koristila? Odgovor učenika ga ne zadovoljava. A on to ne može ni da razume: Isus je „nevino stradao i umro umesto nas... krivi smo mi [ljudi], a ne on“.
On je skeptičan pojedinac, toliko bi želeo da veruje, ali ne može. Ne možete da verujete u nešto prosto jer to želite. Vera nije odluka. Barabu ne ubeđuje nijedna priča, nijedan dokaz. Posećuje Lazara, vaskrslog posle četiri dana nakon smrti, i dobija zadivljujući odgovor: „Smatraš li da bi trebao da ti pričam o carstvu smrti? Ne mogu tako nešto. Carstvo smrti je ništa. Postoji – ali je ništa“.
Završi kao rob u rudniku bakra. Uz Sahaka, hrišćanina, čoveka koji je s njim osuđen da bude zajedno na lancu, uči da se moli, ali odustaje nakon nekog vremena, jer ne razume smisao molitve. Sahak je izveden iz rudnika i zahteva da se i Baraba oslobodi, misleći da je i on sledbenik Hrista. Postaju kućni robovi rimskog tužioca, prate ga čak u Rim. Opsesija da pronađe odgovor ga ne napušta.
Lagrekvist u knjizi istražuje i prirodu vere, pitanja vere i sujeverja. Spominju se gubavci i robovi koji željno iščekuju pojavu Mesije, a samim tim nadaju se na bolji život. Ovi ljudi iz nižih klasa koji nemaju drugog načina da se sprave sa mukotrpnim životom, spremni su da se uhvate za sve što im daje nadu. A usred svega, Baraba stoji sam, uzaludno pokušavajući da se izbori sa sumnjom i željom u sebi.
„“Ja nemam boga“, odgovorio je na kraju Varava... “Zašto onda nosiš ovo „Isus Hristos“ urezan na svom disku?“ “Zato što želim da verujem“, rekao je Varava...“
Hteo je da veruje. Ali ipak nije razumeo.