...
Show More
Neprovereni izvori tvrde da je Šo zaveštao milionsku sumu za onoga koji bude reformisao englesko pismo po ugledu na Vukovu reformu. Ne ulazeći u istinitost ove vesti, poznato je njegovo interesovanje za fonetiku, muziku i pitanja jezika. Međutim, u „Pigmalionu” ne postoji nikakav inventivan, avangardni sloj zvučanja (ako se izuzme Elizino arlaukanje prevedeno kao „Aaaaaahauuuuh!”), već je prikazan rezultat jezičkog delovanja, jedna vrsta instant PR kursa (vođena od strane profesora fonetike), koji vodi do uspinjanja na društvenoj lestvici. Šo je veoma pristupačno i plastično pokazao moć (transformacije) lične prezentacije, koja, istina, ima i duplo dno: „istinska i stvarna razlika između jedne dame i jedne ulične cvećarke nije u tome kako se ona ponaša nego kako se ophode pre njoj.”
I kada bih režirao ovaj komad, čitao bih ga ne u klasnom ili sentimentalnom, nego u marketinškom ključu.
Nema nikakve veze sa delom, ali dodaću da je Šo bio i antivakcinaš, vegetarijnac, eugeničar, izuzetno dugovek čovek (94 godine). Vinaver ga je izuzetno cenio i napisao je dva odlična teksta o njegovom delu (u jednom ga poredi sa Ibzenom, u drugom se žali kako nisu prevedeni njegovi smehotresni predgovori): „Naši kritičari, zavedeni neprisiljenošću, tehničkim bleskom, majstorijom, prividnom površnošću Bernarda Šoa dozvolili su sebi neoprostive i smešne ispade prema ovom najsmelijem, najokatijem kritičaru i razviđaču društva, prema ovom logičaru najsnažnijega zamaha, koji tera uvek samo iz zdravoga korena, iz prave, dokučene dubine, iz podzemnog nerazmrsivog spleta svih naših savremenih problema.” (Vinaver, „Duša, zver, svest”, 310)
Ne može se bolje od Vinavera.
Čak i kad nije u pravu.
I kada bih režirao ovaj komad, čitao bih ga ne u klasnom ili sentimentalnom, nego u marketinškom ključu.
Nema nikakve veze sa delom, ali dodaću da je Šo bio i antivakcinaš, vegetarijnac, eugeničar, izuzetno dugovek čovek (94 godine). Vinaver ga je izuzetno cenio i napisao je dva odlična teksta o njegovom delu (u jednom ga poredi sa Ibzenom, u drugom se žali kako nisu prevedeni njegovi smehotresni predgovori): „Naši kritičari, zavedeni neprisiljenošću, tehničkim bleskom, majstorijom, prividnom površnošću Bernarda Šoa dozvolili su sebi neoprostive i smešne ispade prema ovom najsmelijem, najokatijem kritičaru i razviđaču društva, prema ovom logičaru najsnažnijega zamaha, koji tera uvek samo iz zdravoga korena, iz prave, dokučene dubine, iz podzemnog nerazmrsivog spleta svih naših savremenih problema.” (Vinaver, „Duša, zver, svest”, 310)
Ne može se bolje od Vinavera.
Čak i kad nije u pravu.