...
Show More
Pitam se zašto nisam ranije uzeo ovu knjigu u ruke... Jedina (uslovno rečeno) "ozbiljna" knjiga koja me je do sada ovoliko zabavila i iznenadila je naravno Pinčonov roman "Objava broja 49". Ovaj Vonegatov roman apsolutno može da parira Pinčonovom, ali da odmah budem jasan, ne mogu da se odlučim koji od ova dva romana više volim :D
Ako bi trebalo sažeti ovaj roman u nekoliko reči mislim da bi "pohvala ljudskoj gluposti" bio sasvim adekvatan tagline. Na ovih dvestotinjak stranica, Vonegat nam pripoveda o jednoj ponosnoj državici koja ima svog velikog vođu, koji tiranijskom strahovladom (tj. strahom od kuke) upravlja državom, i svetog čoveka koji je napisao mnogo umnih filozofsko-religijskih knjiga i koji je utemeljio veroispovest koja mora da se praktikuje u tajnosti (inače sledi kuka). Na sve to još dodajte jednog poluludog naučnika koji otkriva "smrtonosno oružje" koje može lako da se iskoristi za uništenje širih narodnih masa, i mnoštvo različitih likova i likčina koji dominiraju ovim romanom ili služe kao veoma živopisne epizode...
Kroz svoje likove Vonegat preispituje sve: nauku, politiku, veru, ljubav i primećuje kako su sve ove stvari roba kojom se trguje i kako je lična korist u temelju svega ovoga. Da nije ironije, putem koje pristupa ovim stvarima, Vonegatovog savršenog smisla za humor i onog stava sličnog Ajnštajnovom - da je ljudska glupost beskonačna, verovatno bi se ova knjiga čitala sa grčem na licu. Previše je momenata u njoj kada čitaocu na pamet pada koliko Vonegatova izmišljena država ima sličnosti sa zemljom u kojoj čitalac živi. To samo govori u prilog koliko je Vonegat pronikao u samu srž problema celog čovečanstva.
Evo malo citata:
"Ljudi moraju da pričaju o nečemu kako bi im govorni aparat ostao funkcionalan, tako da imaju dobar govorni aparat kad im dođe da kažu nešto zaista značajno."
"Čovek je sazreo onda kada spozna sopstvena ograničenja."
"Ako nemamo precizne zapise o prošlosti, kako možemo očekivati od ljudi da izbegavaju ozbiljne greške u budućnosti?"
"Istorija!, piše Bokonon. Čitajte i plačite!"
"Čuvaj se onoga ko se marljivo trudi da nešto sazna, a pošto to sazna, samo ustanovi da nije nimalo pametniji, veli nam Bokonon. Taj je toliko ogorčen da je spreman i da ubije neznalice koje nisu do svog neznanja morale da dođu ulažući takav trud."
I naravno nezaobilazna 14. knjiga Bokononova "Kakvu nadu jedan razborit čovek može gajiti za čovečanstvo na Zemlji kad se ima u vidu iskustvo iz poslednjih milion godina?" koja se sastoji iz samo jedne reči: "Nikakvu." :D
Zar ne zvuči sve ovo poznato? Ako uključite TV ili prelistate vesti imamo i danas žive primere za sve ovo. Vonegat je apsolutno u pravu da za ljudski rod nema nade i da nikada nećemo naučiti svoju lekciju. Možda je armagedon stvarno i jedino realno rešenje za ljudsku glupost. Teri Pračet je jednom napisao kako je izazivanje armagedona opasna stvar i da ga ne bi trebalo praktikovati kod kuće... Da je Vonegat danas živ i da u svojim rukama ima čuveni led-devet, mislim da bi ga bez ikakvog dubljeg razmišljanja svesno iskoristio, a zatim i od sebe napravio kip. Taj kip, naravno, ne bi pokazivao šipak... već srednji prst!
Apsolutno čista desetka!
Ako bi trebalo sažeti ovaj roman u nekoliko reči mislim da bi "pohvala ljudskoj gluposti" bio sasvim adekvatan tagline. Na ovih dvestotinjak stranica, Vonegat nam pripoveda o jednoj ponosnoj državici koja ima svog velikog vođu, koji tiranijskom strahovladom (tj. strahom od kuke) upravlja državom, i svetog čoveka koji je napisao mnogo umnih filozofsko-religijskih knjiga i koji je utemeljio veroispovest koja mora da se praktikuje u tajnosti (inače sledi kuka). Na sve to još dodajte jednog poluludog naučnika koji otkriva "smrtonosno oružje" koje može lako da se iskoristi za uništenje širih narodnih masa, i mnoštvo različitih likova i likčina koji dominiraju ovim romanom ili služe kao veoma živopisne epizode...
Kroz svoje likove Vonegat preispituje sve: nauku, politiku, veru, ljubav i primećuje kako su sve ove stvari roba kojom se trguje i kako je lična korist u temelju svega ovoga. Da nije ironije, putem koje pristupa ovim stvarima, Vonegatovog savršenog smisla za humor i onog stava sličnog Ajnštajnovom - da je ljudska glupost beskonačna, verovatno bi se ova knjiga čitala sa grčem na licu. Previše je momenata u njoj kada čitaocu na pamet pada koliko Vonegatova izmišljena država ima sličnosti sa zemljom u kojoj čitalac živi. To samo govori u prilog koliko je Vonegat pronikao u samu srž problema celog čovečanstva.
Evo malo citata:
"Ljudi moraju da pričaju o nečemu kako bi im govorni aparat ostao funkcionalan, tako da imaju dobar govorni aparat kad im dođe da kažu nešto zaista značajno."
"Čovek je sazreo onda kada spozna sopstvena ograničenja."
"Ako nemamo precizne zapise o prošlosti, kako možemo očekivati od ljudi da izbegavaju ozbiljne greške u budućnosti?"
"Istorija!, piše Bokonon. Čitajte i plačite!"
"Čuvaj se onoga ko se marljivo trudi da nešto sazna, a pošto to sazna, samo ustanovi da nije nimalo pametniji, veli nam Bokonon. Taj je toliko ogorčen da je spreman i da ubije neznalice koje nisu do svog neznanja morale da dođu ulažući takav trud."
I naravno nezaobilazna 14. knjiga Bokononova "Kakvu nadu jedan razborit čovek može gajiti za čovečanstvo na Zemlji kad se ima u vidu iskustvo iz poslednjih milion godina?" koja se sastoji iz samo jedne reči: "Nikakvu." :D
Zar ne zvuči sve ovo poznato? Ako uključite TV ili prelistate vesti imamo i danas žive primere za sve ovo. Vonegat je apsolutno u pravu da za ljudski rod nema nade i da nikada nećemo naučiti svoju lekciju. Možda je armagedon stvarno i jedino realno rešenje za ljudsku glupost. Teri Pračet je jednom napisao kako je izazivanje armagedona opasna stvar i da ga ne bi trebalo praktikovati kod kuće... Da je Vonegat danas živ i da u svojim rukama ima čuveni led-devet, mislim da bi ga bez ikakvog dubljeg razmišljanja svesno iskoristio, a zatim i od sebe napravio kip. Taj kip, naravno, ne bi pokazivao šipak... već srednji prst!
Apsolutno čista desetka!