...
Show More
Lepo se dosetio Dejvid Maluf i fino realizovao svoju ideju.
Kad na sve dodamo posvećenost prevodioca Ivane Dutli, "Zamišljeni život" izlazi na prijatno čitanje, vredno pažnje i sa drugih razloga.
Zamisao počiva na činjenici da o Ovidijevoj smrti ne znamo ništa pouzdano, što je sasvim neočekivano, obzirom da je on i za života a i kroz potonju istoriju bio izuzetno popularan, i to toliko da mu na crtu čitanosti mogu izaći još možda Šekspir i Stari Zavet. Čak i kad imamo u vidu da je iz Rima bio prognan u neku rumunsku zabit, bogu (i božanskom caru) iza leđa - opet je gotovo neverovatno da se i dan danji, dve hiljade godina nakon njegove smrti (da, to je baš ove godine :)) nagađa da li mu je grob negde oko Konstance ili, pak, u Mađarskoj ili na nekom sasvim petom mestu. Ili ga uopšte i nema.
Maluf u "Zamišljenom životu" nudi svoju verziju, sasvim fiktivnu, ali isto toliko moguću: kako je, uopšte, to moglo da se desi da se jednoj takvoj osobi izgubi svaki trag.
Kad bih sad napisala kako je to rešio, teško bih vas razuverila da nije ispatetisao - a nije, verujte. Pametno je pretpostavio da je Ovidije, sve vreme se krijući iza laprdanja, lascivnosti i neverovatnosti, vapio za sopstvenim preobražajem, ali da, ušuškan u carsko bonvivanstvo s jedne i zablenut u fantastičnu realnost života obične raje s druge strane, to ni samome sebi nije smeo da prizna. No, tom skrivanju od sebe dolazi kraj kad se nađe među varvarskim Getima čiju jednu jedinu reč ne razume, a kamoli običaje, a kamoli, tek, kad se njima desi nešto sasvim neuobičajeno. Neka to, recimo, bude krupan plan, ali nikako jedino što se na ovih sto pedesetak strana može naći.
Ako izuzmemo onomadašnje Fon Trirovo persona-non-gratiranje iz Kana i slične politikanske igrarije koje se uglavnom ispostave većom koristi nego štetom za prognanika, današnji čovek zaista teško može da zamisli šta je Grku ili Rimljaninu izgnanstvo značilo. Štaviše, u poređenju sa sibirskim kazamatima, koncentracionim logorima, giljotinama i alkatrazima, ne liči nam da je neka greda živ i zdrav se preseliti koju hiljadu kilometara od kuće. A nije zezanje, i to Maluf sasvim dobro rasvetljava, iz prvog lica, kroz Ovidijeva usta. Neka to, eto, bude neki drugi sloj.
Najviše me je ipak obradovao stil i jezik: piščev ali i prevodiočev. Ne samo što je Ovidije Malufov narator, nego i priča onako kako je pisao - laganim stilom, više opažajno nego osećajno, precizno ali nesvakidašnjim rečima, gotovo razgovorno, a opet poetski, i nema nikakve sumnje da je pisac dobar poznavalac pesnikovog opusa. Ništa manje potkovana nije ni Ivana Dutli, koja je neretko uspevala da postigne ritmičnost heksametra i da me oduševi izborom reči (šestati, snatriti, njucati, lejka, šobot, ptilica).
Sve i da baš ništa ne znate o Ovidiju, ne mari. I ako nikad niste čitali antičke pesnike, ni to ne mari. Samo će vam isprva biti malo čudna interpunkcija, glagolska vremena, raspored reči u rečenici, namerno izbegavanje sinonima i slična poigravanja, ali ništa strašno i ni blizu fazona: "paljaše inoča zublje, hotijaše sprečit' predepsu" (izmislila sam da ilustrujem prevode kakve je sasvim normalno zafrljačiti, ne znači ništa... smisleno).
Koliko vidim, drugi naslovi Dejvida Malufa nisu prevođeni. Šteta - zanimljive su mu teme i fino piše.
Kad na sve dodamo posvećenost prevodioca Ivane Dutli, "Zamišljeni život" izlazi na prijatno čitanje, vredno pažnje i sa drugih razloga.
Zamisao počiva na činjenici da o Ovidijevoj smrti ne znamo ništa pouzdano, što je sasvim neočekivano, obzirom da je on i za života a i kroz potonju istoriju bio izuzetno popularan, i to toliko da mu na crtu čitanosti mogu izaći još možda Šekspir i Stari Zavet. Čak i kad imamo u vidu da je iz Rima bio prognan u neku rumunsku zabit, bogu (i božanskom caru) iza leđa - opet je gotovo neverovatno da se i dan danji, dve hiljade godina nakon njegove smrti (da, to je baš ove godine :)) nagađa da li mu je grob negde oko Konstance ili, pak, u Mađarskoj ili na nekom sasvim petom mestu. Ili ga uopšte i nema.
Maluf u "Zamišljenom životu" nudi svoju verziju, sasvim fiktivnu, ali isto toliko moguću: kako je, uopšte, to moglo da se desi da se jednoj takvoj osobi izgubi svaki trag.
Kad bih sad napisala kako je to rešio, teško bih vas razuverila da nije ispatetisao - a nije, verujte. Pametno je pretpostavio da je Ovidije, sve vreme se krijući iza laprdanja, lascivnosti i neverovatnosti, vapio za sopstvenim preobražajem, ali da, ušuškan u carsko bonvivanstvo s jedne i zablenut u fantastičnu realnost života obične raje s druge strane, to ni samome sebi nije smeo da prizna. No, tom skrivanju od sebe dolazi kraj kad se nađe među varvarskim Getima čiju jednu jedinu reč ne razume, a kamoli običaje, a kamoli, tek, kad se njima desi nešto sasvim neuobičajeno. Neka to, recimo, bude krupan plan, ali nikako jedino što se na ovih sto pedesetak strana može naći.
Ako izuzmemo onomadašnje Fon Trirovo persona-non-gratiranje iz Kana i slične politikanske igrarije koje se uglavnom ispostave većom koristi nego štetom za prognanika, današnji čovek zaista teško može da zamisli šta je Grku ili Rimljaninu izgnanstvo značilo. Štaviše, u poređenju sa sibirskim kazamatima, koncentracionim logorima, giljotinama i alkatrazima, ne liči nam da je neka greda živ i zdrav se preseliti koju hiljadu kilometara od kuće. A nije zezanje, i to Maluf sasvim dobro rasvetljava, iz prvog lica, kroz Ovidijeva usta. Neka to, eto, bude neki drugi sloj.
Najviše me je ipak obradovao stil i jezik: piščev ali i prevodiočev. Ne samo što je Ovidije Malufov narator, nego i priča onako kako je pisao - laganim stilom, više opažajno nego osećajno, precizno ali nesvakidašnjim rečima, gotovo razgovorno, a opet poetski, i nema nikakve sumnje da je pisac dobar poznavalac pesnikovog opusa. Ništa manje potkovana nije ni Ivana Dutli, koja je neretko uspevala da postigne ritmičnost heksametra i da me oduševi izborom reči (šestati, snatriti, njucati, lejka, šobot, ptilica).
Sve i da baš ništa ne znate o Ovidiju, ne mari. I ako nikad niste čitali antičke pesnike, ni to ne mari. Samo će vam isprva biti malo čudna interpunkcija, glagolska vremena, raspored reči u rečenici, namerno izbegavanje sinonima i slična poigravanja, ali ništa strašno i ni blizu fazona: "paljaše inoča zublje, hotijaše sprečit' predepsu" (izmislila sam da ilustrujem prevode kakve je sasvim normalno zafrljačiti, ne znači ništa... smisleno).
Koliko vidim, drugi naslovi Dejvida Malufa nisu prevođeni. Šteta - zanimljive su mu teme i fino piše.