...
Show More
Ima taj jedan pisac, Tolkin se zove, i on je napisao to neko delo...
...
...
Nema smisla puno pričati. Gospodar Prstenova je roman koji je zacementiran na svojoj poziciji klasika, i u žanru i van njega, i to sa valjanim razlogom. Iako jeste svakako malo lošije omatereo - nije više to ta griva kose, plus hoda malčice nakrivo pa mu džaba što je visok 2m - što se najviše ogleda u uštogljenom dijalogu, ovo je i dalje potpuno fascinantno štivo sa više tačaka gledišta, ali ona glavna, sa koje se vide sve ostale, svakako je svet. Jer Srednja Zemlja ima potporu bar koliko i ova naša (ako se pravimo da to nisu dve iste zemlje – kao što sam Tolkin reče, „Srednja Zemlja je ništa drugo do naša matična planeta – ali u drugoj eri mašte“), što je upravo ono što isparava sa stranice. I ono što toliko opija.
Prvi put sam pročitao Gospodara u petom osnovne, dakle sa circa 20% razumevanja, pa iako nikad ikad nisam čitao ponovo već pročitane knjige (greota, kad ih je toliko različitih) još od doba dnevne konzumacije Hari Potera, ovu sam morao. I svašta sam novo otkrio. Elem, u crticama:
- sećam se da mi se ranije nimalo nije dopadalo što su knjige podeljene po principu frodo+sem – ostali, ali sada mi je zapanjujuće lepo leglo; lepše je provoditi duže vreme sa jednim asortimanom likova, bez ’cik cak nabijam tenziju’ mahinacija, bar za ovu vrstu priče
- mislim da se Tolkinu premalo počasti odaje kada je reč o karakterizaciji: Frodo je potpuno tragičan junak; Gandalf je neverovatna skladna kombinacija nespojivog - autoriteta i harizme; Teoden je ono što čini ljude dobrim; Meri i Pipin su šegačije sa dušom ispod one-liner-a; a Gimli možda ima i najveće srce – a svakako najviše voli (Galadriel+Gimli je ono što su svi hteli da vide, a ne Aragorn+Aruen); jedino što mi je Aragorn tu malo mršav, tojest nije mršav jer onda ne bi bio savršen, ali svakako mi se više dopada karakterizacija nevoljnog kralja (koja je u knjigama očito izvorno Frodova – nevoljnog junaka, dok je u filmovima karton koji se prenemaže i ima lik Ilajdže Vuda) nego savršenog kralja, ali što je tu je
- takodje, Tolkin ume da izvuče emociju na skoro pa nimalo sentimentalan način, nešto što je izbledelo sa vremenom; danas je gotovo sve sentiš do bola
- prava kulminacija trilogije je, sasvim zaslužno, povratak hobita u Okrug
- razlika izmedju filmova i knjiga čini mi se da je u fokusu – gde se film fokusira na akciju, u knjizi je ona neretko nabijena u paragraf; Tolkin je više zainteresovan da oživi svet koji naseljavaju njegovi junaci na svaki mogući način i to nikad ne davi
- vrlo me je iznenadila količina referenci na Silmarilion kojih se, sasvim logično s obzirom da onomad još nisam znao ni za postojanje istog kao knjige, nimalo ne sećam
- ne znam šta više da kažem, ali evo još jedna crtica: knjiga se manjeviše završava tako što Gandalf ide da popuši koju lulu sa Bombadilom
I tako. Jedno poglavlje u mom životu, ponovljeno. Može se reći i – zasluženo.
5
...
...
Nema smisla puno pričati. Gospodar Prstenova je roman koji je zacementiran na svojoj poziciji klasika, i u žanru i van njega, i to sa valjanim razlogom. Iako jeste svakako malo lošije omatereo - nije više to ta griva kose, plus hoda malčice nakrivo pa mu džaba što je visok 2m - što se najviše ogleda u uštogljenom dijalogu, ovo je i dalje potpuno fascinantno štivo sa više tačaka gledišta, ali ona glavna, sa koje se vide sve ostale, svakako je svet. Jer Srednja Zemlja ima potporu bar koliko i ova naša (ako se pravimo da to nisu dve iste zemlje – kao što sam Tolkin reče, „Srednja Zemlja je ništa drugo do naša matična planeta – ali u drugoj eri mašte“), što je upravo ono što isparava sa stranice. I ono što toliko opija.
Prvi put sam pročitao Gospodara u petom osnovne, dakle sa circa 20% razumevanja, pa iako nikad ikad nisam čitao ponovo već pročitane knjige (greota, kad ih je toliko različitih) još od doba dnevne konzumacije Hari Potera, ovu sam morao. I svašta sam novo otkrio. Elem, u crticama:
- sećam se da mi se ranije nimalo nije dopadalo što su knjige podeljene po principu frodo+sem – ostali, ali sada mi je zapanjujuće lepo leglo; lepše je provoditi duže vreme sa jednim asortimanom likova, bez ’cik cak nabijam tenziju’ mahinacija, bar za ovu vrstu priče
- mislim da se Tolkinu premalo počasti odaje kada je reč o karakterizaciji: Frodo je potpuno tragičan junak; Gandalf je neverovatna skladna kombinacija nespojivog - autoriteta i harizme; Teoden je ono što čini ljude dobrim; Meri i Pipin su šegačije sa dušom ispod one-liner-a; a Gimli možda ima i najveće srce – a svakako najviše voli (Galadriel+Gimli je ono što su svi hteli da vide, a ne Aragorn+Aruen); jedino što mi je Aragorn tu malo mršav, tojest nije mršav jer onda ne bi bio savršen, ali svakako mi se više dopada karakterizacija nevoljnog kralja (koja je u knjigama očito izvorno Frodova – nevoljnog junaka, dok je u filmovima karton koji se prenemaže i ima lik Ilajdže Vuda) nego savršenog kralja, ali što je tu je
- takodje, Tolkin ume da izvuče emociju na skoro pa nimalo sentimentalan način, nešto što je izbledelo sa vremenom; danas je gotovo sve sentiš do bola
- prava kulminacija trilogije je, sasvim zaslužno, povratak hobita u Okrug
- razlika izmedju filmova i knjiga čini mi se da je u fokusu – gde se film fokusira na akciju, u knjizi je ona neretko nabijena u paragraf; Tolkin je više zainteresovan da oživi svet koji naseljavaju njegovi junaci na svaki mogući način i to nikad ne davi
- vrlo me je iznenadila količina referenci na Silmarilion kojih se, sasvim logično s obzirom da onomad još nisam znao ni za postojanje istog kao knjige, nimalo ne sećam
- ne znam šta više da kažem, ali evo još jedna crtica: knjiga se manjeviše završava tako što Gandalf ide da popuši koju lulu sa Bombadilom
I tako. Jedno poglavlje u mom životu, ponovljeno. Može se reći i – zasluženo.
5