...
Show More
Herodot - turista i istoričar? Nije baš pravedno predstaviti ga u ovakvom redosledu, ali da je putovao, putovao je... Zamišljam te avanture pešice, na konjima, zapregama, brodovima… Koliko vremena da se stigne na sva ta mesta, a bilo je i opasno. Egipćani nisu ni želeli da putuju velikim plavim morem, držali su se Nila, a ni Grci se nisu oduševljavali kad se udalje od obala. Herodot ne samo da je proputovao Grčku, posetio Skitiju, već je dospeo do Persije, proveo par meseci u Egiptu, stigao i do južnih egipatskih oblasti, današnjeg Sudana.
Ovog fascinantnog Grka, rođenog 484 p.n.e. u današnjem Bodrumu, Ciceron je nazvao Otac istorije, a Plutarh Otac laži. Tek ovo je nepravedno - njegova zadužbina u obliku Istorije je kolosalna. Koliko je Herodot danas citiran, može da znači da bi bez njega gomila istorijskih činjenica bila izgubljena. O Skitima skoro da i nema drugih zapisa, čitava istorija jednog vremena ne bi postojala. Da je neki Herodot posetio stare Slovene...
Neki njegovi zapisi jesu u najmanju ruku nesigurni, ali ja imam pomalo romantičarski (naivan?) pogled na to. Sigurno nije namerno prenosio neistine, već je skupljao informacije i preneo dalje. Ponekad su priče pojednostavljene, umesto istorijskih dokumenata dobijamo seriju anekdota, ali ovo jeste sjajan pogled na grčku istoriju, mentalitet tog (i drugih) naroda. A opisom običaja dobijamo ne samo početak istorije, već i početak etnografije.
A kad sam već kod te reke anekdota, ona znači i da se ovo čita kao literatura. Nema suvoparnog prenosa činjenica, ovo su priče koje te zovu da im se vratiš. Teško se zaboravlja priča o odrastanju persijskog vladara Kira Velikog ili o tome kako je Kserks kaznio lokalnog vladara koji je molio da mu ne odvede svih pet sinova u rat (presekao ih na pola i proterao celu persijsku armiju putem između njih).
Istorija je podeljena u devet knjiga koje simpatično nose imena devet muza, a počinju pričom o kralju Krasu iz kraljevstva Lidija, kao početku evropsko-azijskog konflikta, a Kras se kasnije neočekivano pojavljuje na nekoliko mesta. Grci protiv Varvara (“barbari” su tako nazvani pošto su Grci njihov govor razumeli samo kao “bar bar bar”, a tako su nazivali sve ne-Helene). Nastavlja usponom Persijskog carstva pa dugačkim putovanjem u Egipat.
Ima iz tog dela o Egiptu interesantna pričica koja govori o Herodotovoj oduševljenosti detaljima, ali i o njegovoj naivnosti. Obilazi tako sa svojim vodičima groblje i nailazi na razbacane kosti i lobanje. Ovo se dešava pedesetak godina nakon velike bitke na tom mestu, a kad upita svoje vodiče kakve su to kosti, odgovaraju mu da su ostale tu nakon bitke. Pedeset godina kasnije? Već i ovo navodi na sumnju, ali sledi još nerazumnije objašnjenje - pogledajte kako Egipćani imaju deblje lobanje, pošto su navikli da nose šlemove i kape, dok Persijanci imaju tanke lobanje zato što hodaju gologlavi, pa im sunčevi zraci tanje kosti.
U Egiptu se bavi i pogrešnim prevodom hijeroglifa na piramidama, pa tako ti znakovi navodno govore o tome šta su radnici jeli i pili za vreme gradnje istih, što nema nikakve veze sa stvarnim prevodom. Moguće da je vodič bio nepismen, nije hteo to da prizna, pa je izmišljao dok su išli? Ipak, proces mumificiranja je opisan dosta verno i pošto egipatski mumifikatori nisu ostavljali nikakve zapise o tom procesu (valjda su ljubomorno čuvali znanje u okviru branše), ispada da je Herodotovo upustvo za mumifikaciju najbolje koje imamo.
U poslednjoj trećini Istorije, Herodot se vraća u Grčku i tu sledi klimaks - grčko-persijski ratovi. Ovo je zapis o tada skorijoj istoriji, o događajima od pre par decenija, kao kad bismo danas pisali o o ratu u Vijetnamu. Imao je mnogo izvora, preživelih svedoka, sigurno i zapisa iz tog doba. Prvi put imamo delo koje se bavi skorašnjim događajima umesto o legendama. Jonska pobuna protiv Persijanaca, pa manje bitke koje slede i prvi vrhunac sa atinskom pobedom kod Maratona (490 p.n.e.). Nakon Darijeve smrti, detaljna priča o velikom Kserksovom pohodu u kom želi da kazni Atinjane za nesreću svog oca. Nakon junačkog poraza Spartanaca kod Termopila, Atinjani nekim čudom (može se reći ni sami ne znaju kako) uspevaju da poraze persijsku flotu u pomorskoj bitci kod Salamine 480 p.n.e. Ako je antička grčka civilizacija temelj evropske i generalno zapadne civilizacije, koliko bi samo evropska istorija bila drugačija da nisu?
Ima i ovde stvari kojima na prvi pogled nije mesto u istorijskom delu. Uticaj bogova, na primer. Na trenutke je kao da čitaš Ilijadu, pa su ljudi u glavnim ulogama, ali bogovi redovno intervenišu i povlače niti. Čak i kad ne tvrdi da je neki događaj posledica odluke božanstva, ne postoji velika odluke koja nije donešena na osnovu žrtve bogovima i toga “da li je žrtva bila ugodna”. Uzmeš kozu ili bika, zavisno koliko je veliko pitnaje, žrtvuješ ga, onda je seciraš i na osnovu toga kako izgledaju jetra ili srce, proceniš da li treba da primiš bitku ili da se povučeš.
Ali čak i ti religiozni izveštaji diraju u srce. Detaljan opis dana koji prethode bitci kod Salamine govori kako Atinjani šalju ambasadore u proročište u Delfima kako bi proverili šta da rade povodom nadolazeće persijske invazije. Dobijaju odgovor “Bednici, a što sedite? Bežite na kraj sveta! Ostav’te domove vaše i brežuljke okruglog grada. Jer mi ni glava čitava, ni telo ostati neće… Čist’te se sad iz hrama i na nevolje spremni bud’te.”
Kad su već pali u očajanje posle ovoga, vrate se još jednom, sa novim žrtvama i mole za ugodnije proročanstvo: “Gospode, smiluj se na ove grančice s kojima smo ti došli i proreci nam nešto bolje o našoj otadžbini, u protivnom slučaju nećemo otići iz hrama, nego ćemo ostati tu dok ne umremo.” Srećom, dok sam ovo prepričavao ćerki, seckao sam luk za ramstek, pa nije mogla biti sigurna zbog čega tati suze oči.
Herodot pokušava da bude objektivan i ne predstavlja varvare kao proste divljake, ali ipak se radi o ratu između sila porobljavanja (Persije) i sila slobode (Atina) i njegova strast izbija sa svake strane. I ta strast se kroz ovo (inače, prvo preživelo dugačko delo u prozi) prenosi i na čitaoca. Priznajem, ponekad nije lako ispratiti sve sitnice - poznavanje grčke mitologije je skoro pa preduslov, a ne treba zaboraviti da je ovo istorija bez godina, pa je fino pratiti Vikipediju za dobijanje osećaja o vremenu - ali vredi truda. Herodot u uvodu kaže da je ovo delo pisao “radi toga da se vremenom ne bi umanjio značaj onoga što je čovečanstvo stvorilo, te da velika i divna dela, i ona koja su stvorili Heleni, kao i ona koja su stvorili varvari, ne bi bila zaboravljena, i zato da bi objasnio zašto je između Helena i varvara dolazilo do ratova.” Čitamo ga 2.500 godina kasnije, moglo bi se reći da je uspeo u tome.
P.S. Pre čitanja odgledao sam sjajan
Yale-ov kurs u 24 predavanja o istoriji antičke Grčke.
Ovog fascinantnog Grka, rođenog 484 p.n.e. u današnjem Bodrumu, Ciceron je nazvao Otac istorije, a Plutarh Otac laži. Tek ovo je nepravedno - njegova zadužbina u obliku Istorije je kolosalna. Koliko je Herodot danas citiran, može da znači da bi bez njega gomila istorijskih činjenica bila izgubljena. O Skitima skoro da i nema drugih zapisa, čitava istorija jednog vremena ne bi postojala. Da je neki Herodot posetio stare Slovene...
Neki njegovi zapisi jesu u najmanju ruku nesigurni, ali ja imam pomalo romantičarski (naivan?) pogled na to. Sigurno nije namerno prenosio neistine, već je skupljao informacije i preneo dalje. Ponekad su priče pojednostavljene, umesto istorijskih dokumenata dobijamo seriju anekdota, ali ovo jeste sjajan pogled na grčku istoriju, mentalitet tog (i drugih) naroda. A opisom običaja dobijamo ne samo početak istorije, već i početak etnografije.
A kad sam već kod te reke anekdota, ona znači i da se ovo čita kao literatura. Nema suvoparnog prenosa činjenica, ovo su priče koje te zovu da im se vratiš. Teško se zaboravlja priča o odrastanju persijskog vladara Kira Velikog ili o tome kako je Kserks kaznio lokalnog vladara koji je molio da mu ne odvede svih pet sinova u rat (presekao ih na pola i proterao celu persijsku armiju putem između njih).
Istorija je podeljena u devet knjiga koje simpatično nose imena devet muza, a počinju pričom o kralju Krasu iz kraljevstva Lidija, kao početku evropsko-azijskog konflikta, a Kras se kasnije neočekivano pojavljuje na nekoliko mesta. Grci protiv Varvara (“barbari” su tako nazvani pošto su Grci njihov govor razumeli samo kao “bar bar bar”, a tako su nazivali sve ne-Helene). Nastavlja usponom Persijskog carstva pa dugačkim putovanjem u Egipat.
Ima iz tog dela o Egiptu interesantna pričica koja govori o Herodotovoj oduševljenosti detaljima, ali i o njegovoj naivnosti. Obilazi tako sa svojim vodičima groblje i nailazi na razbacane kosti i lobanje. Ovo se dešava pedesetak godina nakon velike bitke na tom mestu, a kad upita svoje vodiče kakve su to kosti, odgovaraju mu da su ostale tu nakon bitke. Pedeset godina kasnije? Već i ovo navodi na sumnju, ali sledi još nerazumnije objašnjenje - pogledajte kako Egipćani imaju deblje lobanje, pošto su navikli da nose šlemove i kape, dok Persijanci imaju tanke lobanje zato što hodaju gologlavi, pa im sunčevi zraci tanje kosti.
U Egiptu se bavi i pogrešnim prevodom hijeroglifa na piramidama, pa tako ti znakovi navodno govore o tome šta su radnici jeli i pili za vreme gradnje istih, što nema nikakve veze sa stvarnim prevodom. Moguće da je vodič bio nepismen, nije hteo to da prizna, pa je izmišljao dok su išli? Ipak, proces mumificiranja je opisan dosta verno i pošto egipatski mumifikatori nisu ostavljali nikakve zapise o tom procesu (valjda su ljubomorno čuvali znanje u okviru branše), ispada da je Herodotovo upustvo za mumifikaciju najbolje koje imamo.
U poslednjoj trećini Istorije, Herodot se vraća u Grčku i tu sledi klimaks - grčko-persijski ratovi. Ovo je zapis o tada skorijoj istoriji, o događajima od pre par decenija, kao kad bismo danas pisali o o ratu u Vijetnamu. Imao je mnogo izvora, preživelih svedoka, sigurno i zapisa iz tog doba. Prvi put imamo delo koje se bavi skorašnjim događajima umesto o legendama. Jonska pobuna protiv Persijanaca, pa manje bitke koje slede i prvi vrhunac sa atinskom pobedom kod Maratona (490 p.n.e.). Nakon Darijeve smrti, detaljna priča o velikom Kserksovom pohodu u kom želi da kazni Atinjane za nesreću svog oca. Nakon junačkog poraza Spartanaca kod Termopila, Atinjani nekim čudom (može se reći ni sami ne znaju kako) uspevaju da poraze persijsku flotu u pomorskoj bitci kod Salamine 480 p.n.e. Ako je antička grčka civilizacija temelj evropske i generalno zapadne civilizacije, koliko bi samo evropska istorija bila drugačija da nisu?
Ima i ovde stvari kojima na prvi pogled nije mesto u istorijskom delu. Uticaj bogova, na primer. Na trenutke je kao da čitaš Ilijadu, pa su ljudi u glavnim ulogama, ali bogovi redovno intervenišu i povlače niti. Čak i kad ne tvrdi da je neki događaj posledica odluke božanstva, ne postoji velika odluke koja nije donešena na osnovu žrtve bogovima i toga “da li je žrtva bila ugodna”. Uzmeš kozu ili bika, zavisno koliko je veliko pitnaje, žrtvuješ ga, onda je seciraš i na osnovu toga kako izgledaju jetra ili srce, proceniš da li treba da primiš bitku ili da se povučeš.
Ali čak i ti religiozni izveštaji diraju u srce. Detaljan opis dana koji prethode bitci kod Salamine govori kako Atinjani šalju ambasadore u proročište u Delfima kako bi proverili šta da rade povodom nadolazeće persijske invazije. Dobijaju odgovor “Bednici, a što sedite? Bežite na kraj sveta! Ostav’te domove vaše i brežuljke okruglog grada. Jer mi ni glava čitava, ni telo ostati neće… Čist’te se sad iz hrama i na nevolje spremni bud’te.”
Kad su već pali u očajanje posle ovoga, vrate se još jednom, sa novim žrtvama i mole za ugodnije proročanstvo: “Gospode, smiluj se na ove grančice s kojima smo ti došli i proreci nam nešto bolje o našoj otadžbini, u protivnom slučaju nećemo otići iz hrama, nego ćemo ostati tu dok ne umremo.” Srećom, dok sam ovo prepričavao ćerki, seckao sam luk za ramstek, pa nije mogla biti sigurna zbog čega tati suze oči.
Herodot pokušava da bude objektivan i ne predstavlja varvare kao proste divljake, ali ipak se radi o ratu između sila porobljavanja (Persije) i sila slobode (Atina) i njegova strast izbija sa svake strane. I ta strast se kroz ovo (inače, prvo preživelo dugačko delo u prozi) prenosi i na čitaoca. Priznajem, ponekad nije lako ispratiti sve sitnice - poznavanje grčke mitologije je skoro pa preduslov, a ne treba zaboraviti da je ovo istorija bez godina, pa je fino pratiti Vikipediju za dobijanje osećaja o vremenu - ali vredi truda. Herodot u uvodu kaže da je ovo delo pisao “radi toga da se vremenom ne bi umanjio značaj onoga što je čovečanstvo stvorilo, te da velika i divna dela, i ona koja su stvorili Heleni, kao i ona koja su stvorili varvari, ne bi bila zaboravljena, i zato da bi objasnio zašto je između Helena i varvara dolazilo do ratova.” Čitamo ga 2.500 godina kasnije, moglo bi se reći da je uspeo u tome.
P.S. Pre čitanja odgledao sam sjajan
Yale-ov kurs u 24 predavanja o istoriji antičke Grčke.