...
Show More
Ako postoji neko pravilo poluautobiografske književnosti, onda ono piscu nalaže da ostane vjeran atmosferi i osjećanjima koje pamti iz vremena o kome piše, a događaje i likove može po želji da dodaje, izostavlja i na razne načine mijenja. Tako postupajući, Džonatan Letem piše o izazovima odrastanja u razorenoj porodici, u zapuštenom, crnačko-portorikanskom Bruklinu koji će tek nekoliko decenija kasnije postati hipsterski Diznilend. Stripovi, muzika, nasilje, seks i droga su očekivane stanice na putu koji od djetinjstva vodi preko dječaštva do mladosti, ali glavni motiv knjige je prijateljstvo piščevog alter ega Dilana sa Mingusom, crnim dječakom iz komšiluka sa sličnom, a opet sasvim različitom životnom pričom. Njihove sudbine, odnos i povezanost tajnom jednog čarobnog prstena u knjizi pratimo od ranih sedamdesetih do devedeset i neke.
Knjiga je strukturalno, hronološki, pa i stilski, podijeljena na dva dijela, pri čemu se prvi, nešto duži, i meni mnogo draži, završava s krajem srednje škole i odlaskom Dilana na fakultet izvan Njujorka. Mislim da prednost koju dajem ovom dijelu romana nema veze samo s tim da su njujorške sedamdesete, sa svojim pankom, ranim hip-hopom i grafitima po podzemnoj željeznici, egzotičnije i zanimljivije od osamdesetih i devedesetih u Vermontu i Kaliforniji. Rekao bih da je Letem prvu polovinu knjige pisao sa mnogo više emocije, sa mnogo više srca. Uostalom, na jednom mjestu u knjizi Dilan kaže da je njegovo djetinjstvo jedini dio života u kome nije bio zaokupljen djetinjstvom. I to se u pisanju vidi. Očito, za Džonatana Letema formativne godine su one do osamnaeste.
Drugi dio knjige zapravo je nepotrebno produžen epilog. Umjesto da fokus stavi na rješavanje teško razumljivog simbola čarobnog prstena i snažan zaključak, Letem kompromituje svoju inače vrhunsku prozu razvlačeći priču u nekoliko pravaca, na sporedne likove i marginalne događaje, i dajući nepotrebna objašnjenja pomalo potcjenjuje čitaoca. Ipak, bez obzira na ove neubjedljive momente, The Fortress of Solitude je odličan roman i zajedno sa prošle godine pročitanim Motherless Brooklyn (manje ambicioznim, ali zato jezgrovitijim, možda i inteligentnije napisanim), Letema čini jednim od najzanimljivijih američkih pisaca na koje sam naišao u posljednjih par godina.
Knjiga je strukturalno, hronološki, pa i stilski, podijeljena na dva dijela, pri čemu se prvi, nešto duži, i meni mnogo draži, završava s krajem srednje škole i odlaskom Dilana na fakultet izvan Njujorka. Mislim da prednost koju dajem ovom dijelu romana nema veze samo s tim da su njujorške sedamdesete, sa svojim pankom, ranim hip-hopom i grafitima po podzemnoj željeznici, egzotičnije i zanimljivije od osamdesetih i devedesetih u Vermontu i Kaliforniji. Rekao bih da je Letem prvu polovinu knjige pisao sa mnogo više emocije, sa mnogo više srca. Uostalom, na jednom mjestu u knjizi Dilan kaže da je njegovo djetinjstvo jedini dio života u kome nije bio zaokupljen djetinjstvom. I to se u pisanju vidi. Očito, za Džonatana Letema formativne godine su one do osamnaeste.
Drugi dio knjige zapravo je nepotrebno produžen epilog. Umjesto da fokus stavi na rješavanje teško razumljivog simbola čarobnog prstena i snažan zaključak, Letem kompromituje svoju inače vrhunsku prozu razvlačeći priču u nekoliko pravaca, na sporedne likove i marginalne događaje, i dajući nepotrebna objašnjenja pomalo potcjenjuje čitaoca. Ipak, bez obzira na ove neubjedljive momente, The Fortress of Solitude je odličan roman i zajedno sa prošle godine pročitanim Motherless Brooklyn (manje ambicioznim, ali zato jezgrovitijim, možda i inteligentnije napisanim), Letema čini jednim od najzanimljivijih američkih pisaca na koje sam naišao u posljednjih par godina.