...
Show More
Nije ovo literatura na visokom nivou. Jezik je jednostavan, poprilično direktan i jasno je zašto Hemingvejev stil opisuju kao novinarski. Takođe, za moj ukus i suviše temelji na dijalogu; ponekad su pred nama čitave strane samo razgovora. Priča je i prilično spora - 500 strana za 4 dana života španskih partizana. Ne zvuči kao materijal za oduševljenje. Međutim, čitajući je, shvataš da je to ona vrsta staromodnih priča koje bude uzbuđenje. Kad shvatiš da si pročitao 60 strana ni ne primećujući svet oko sebe, dok te nije prekinuo bol u leđima zbog čudnog položaja u kom si se nalazio. Uzbuđenje čitanja koje si imao kao tinejdžer, čitajući avanturističke romane. I zbog toga je ovo odlična knjiga.
Hemingvej je proveo nekoliko godina u Španiji za vreme rata i to se ovde primećuje. Sposoban je da uverljivo predstavi likove - posebno Robert Džordan je junak koji se pamti. Malo zbog toga kako nam je naslikao njegove svakodnevne strahove, zaljubljivanje i nesigurnosti, kao i idealizam zbog kog je spreman da umre u stranoj zemlji. Malo zbog toga što je član Internacionalnih brigada, za mene metaforu borbe za slobodu i pravičnost u 20. veku. A nešto i zato što ga Hemingvej kroz ceo roman oslovljava imenom i prezimenom. Uvek je to Robert Džordan. Meni je to bilo jako simpatično.
Osim Roberta Džordana, pamtiš i opise događaja, pošto je Hemingvej odličan pripovedač. Kad jedna od partizanki iz grupe koju pratimo, prepričava dan u kom su oni, kao republikanci, ubijali lokalne fašiste, to je nezaboravnih desetak strana, i verovatno nešto što ću pamtiti kao najupečatljiviju sliku iz ovog rata.
Hemingvej je proveo nekoliko godina u Španiji za vreme rata i to se ovde primećuje. Sposoban je da uverljivo predstavi likove - posebno Robert Džordan je junak koji se pamti. Malo zbog toga kako nam je naslikao njegove svakodnevne strahove, zaljubljivanje i nesigurnosti, kao i idealizam zbog kog je spreman da umre u stranoj zemlji. Malo zbog toga što je član Internacionalnih brigada, za mene metaforu borbe za slobodu i pravičnost u 20. veku. A nešto i zato što ga Hemingvej kroz ceo roman oslovljava imenom i prezimenom. Uvek je to Robert Džordan. Meni je to bilo jako simpatično.
Osim Roberta Džordana, pamtiš i opise događaja, pošto je Hemingvej odličan pripovedač. Kad jedna od partizanki iz grupe koju pratimo, prepričava dan u kom su oni, kao republikanci, ubijali lokalne fašiste, to je nezaboravnih desetak strana, i verovatno nešto što ću pamtiti kao najupečatljiviju sliku iz ovog rata.